EMOCIONALNA INTELIGENCIJA I USPJEŠNO VOĐENJE

Pojava konstrukta emocionalne inteligencije u devedesetim godinama 20. stoljeća izazvala je priličan broj kontroverzi u znanstvenoj javnosti, a to se dogodilo zbog spajanja dvaju naoko isključivih psihologijskih pojmova – inteligencije i emocija, jer se na emocije gledalo kao na nešto što onemogućuje racionalno razmišljanje i otežava kvalitetan rad. No brojna su istraživanja dokazala da emocije, ako se njima pravilno upravlja, mogu čak pospješiti racionalno razmišljanje, omogućiti ispravno donošenje odluka i usmjeriti pojedinca na odgovarajuće ponašanje. Ni u jednom području takve spoznaje nisu izazvale toliko zanimanja koliko u menadžmentu, gdje su u posljednjih nekoliko desetljeća, zbog sve intenzivnijih promjena u poslovnom okruženju uočene potrebe za vođama s vizijom koji će znati uspostaviti emocionalnu vezu sa sljedbenicima i motivirati ih na stalno dostizanje viših ciljeva, što su osobine zasnovane na emocionalnoj inteligenciji. U ovome su radu sintetizirane dosadašnje spoznaje o važnosti emocionalne inteligencije u poslovanju i o njezinoj važnosti prilikom primjene određenoga stila vođenja. Budući da se s emocionalnim kompetencijama najčešće dovodi u vezu transformacijski stil vođenja, u radu su analizirane pojedine komponente toga stila vođenja, pa je zaključeno da veza među transformacijskim stilom vođenja i emocionalnom inteligencijom postoji već na konceptualnoj razini. No, empirijsku je povezanost tek potrebno dokazati.