TRGOVINSKA LIBERALIZACIJA I TROŠKOVI PRILAGODBE EUROPSKOM TRŽIŠTU: SLUČAJ HRVATSKE

Sve više trgovinskih sporazuma i jačanje integracijskih procesa doveli su do jačanja procesa liberalizacije i do povećanja trgovine između zemalja, ali se pritom ne smiju zanemariti troškovi prilagodbe koji nastaju u tome procesu. Naime, nesumnjivo dolazi do odumiranja jednih industrija i do pojave novih, do prebacivanja iz jednog proizvodnog programa u drugi, što rezultira različitim troškovima prilagodbe (različitom razinom uvoznih i izvoznih tijekova). Iz ekonomske teorije proizlazi da je za nacionalnu ekonomiju povoljnije da njezin model trgovinske razmjene bude usmjeren prema intraindustrijskoj trgovini, osobito sa zemljama trgovinskim partnerima koje su u integraciji u koju ta nacionalna ekonomija želi ući. Svaka transformacija trgovinskog modela, pa i ova izazvana procesom prilagodbe, povezana je sa stanovitim troškovima koji pogađaju određene industrijske sektore, ali i nacionalnu ekonomiju u cjelini. U ovome se radu određenim brojem pokazatelja ocjenjuje postoje li pozitivni ili negativni učinci dosadašnjeg približavanja Hrvatske EU, odnosno je li proces liberalizacije utjecao na porast ili na smanjenje troškova prilagodbe. Rezultati su pokazali iznimno dominantan model interindustrijske trgovine Hrvatske sa zemljama EU i posebno naglašen zaokret određenoga dijela intraindustrijske prema interindustrijskoj trgovini nakon godine 2000., koja je uzeta kao početak snažnijeg približavanja Hrvatske EU. Proizlazi da Hrvatsku očekuju visoki troškovi prilagodbe zbog očite dominacije interindustrijskog modela trgovine, osobito na tržištu rada, i to zbog dominacije radno intenzivnih proizvodnji.