INSTRUMENTI I POLITIKA ZAŠTITE POTROŠAČA KAO CILJ ZAŠTITE SLOBODNOG TRŽIŠNOG NATJECANJA

Zaštita potrošača dugo vremena u Republici Hrvatskoj nije bila regulirana objedinjenim zakonom, već su njezini izvori bili sadržani u različitim propisima, pa je tako segmentarno određenje zaštite potrošača najvećim dijelom bilo zasnovano na odredbama Zakona o obveznim odnosima (ZOO). No, odredbe ZOO ne razlikuju kategoriju potrošača od poduzetnika, već uređuju obveznopravne odnose između ravnopravnih stranaka. Nedostatak takvog uređenja uglavnom se sastojao u tome što se zaštita svake od ugovornih stranaka u okvirima sustava koji se uređuje građanskim zakonima ustanovljuje na načelima njihove jednakosti. Ipak, potrošači nisu kategorija koja po svojim notornim odrednicama predstavlja presumpciju jednakosti. Naime, jedno je od zajedničkih obilježja modernih demokratskih država i zaštita ekonomski slabije strane u trgovinskim odnosima, što je rezultiralo razvitkom pravne doktrine u dva međusobno interferirajuća smjera: propisima o zaštiti potrošača, kojima se štite potrošači kao naturalne osobe koje kupuju na tržištu robe i usluge i propisima o zaštiti tržišnog natjecanja, odnosno antitrustovnom legislativom. Hrvatska je preuzela zakonodavna rješenja EZ – acquis communautaire u području zaštite potrošača ponajprije na osnovi odredbe članka 153. Ugovora o EZ i čl. 74. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s EU. Zasnovano na iznesenim postulatima usvojen je Zakon o zaštiti potrošača Republike Hrvatske, a jedan je od daljih oblika zaštite potrošača inkorporiran u instrumente prava i politike konkurencije u Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja, u institutima sporazuma poduzetnika, koncentracija i zabrane zlouporaba monopolističkog i vladajućeg položaja.