DEMOGRAFSKA TRANZICIJA, PROMJENE U STRUKTURI TRŽIŠTA RADA I KRIZA MIROVINSKOG SUSTAVA

U nekoliko posljednjih godina mnoge države svijeta započinju mjere adaptacije mirovinskih sustava i točine u bitno drugačijim uvjetima od onih koji su postojali u vrijeme njihova osnivanja. Usprkos veoma velikim razlikama koje obilježavaju nacionalne sustave, ipak je moguće naći neka njihova zajednička obilježja. S povijesnoga stajališta, opći su uvjeti uspostavljanja tih sustava bili slični, osobito u razdoblju njihova uvođenja i u globalnom okviru u kojem su se razvijali. O budućnosti javnih mirovinskih sustava raspravlja se već petnaestak godina. Rasprave su dosad bile usredotočene na tri glavna problema:
– zabrinutost zbog demografskih perspektiva
– ideja da se mirovinskim resursima promjenom načina financiranja može favorizirati gospodarski rast
– nastojanje da se smanji sudjelovanje države u financiranju mirovina i da se zaustavi rast obveznih doprinosa (porezi i socijalne kotizacije).
Države, kad se radi o mirovinama, danas ipak nisu u situaciji da ukinu postojeće mirovinske sustave. Prije se radi o adaptaciji javnih mirovinskih sustava traženjem novih kompromisa i o redefiniranju uloge različitih uključenih sudionika. Taj se posao upravo obavlja u različitim zemljama. On poprima različite forme: rasprave, razmišljanje, suprotstavljanje interesa, pregovaranje, eventualno konflikt. Kroz to vrludanje, karakteristično za proces odlučivanja u suvremenim demokracijama, traži se nova ravnoteža između različitih konstitutivnih elemenata nacionalnih mirovinskih sustava. Izbor koji se obavlja očigledno je različit od jedne do druge zemlje, što ovisi o važećim mirovinskim sustavima koji vrijede u tim zemljama, i izabrane će opcije u velikoj mjeri biti obilježene nacionalnim specifičnostima. No, i pored svih tih razlika, svuda postoji ista bitna dimenzija europskoga modela društva: unutarnja sposobnost da se ostvari kolektivna sigurnost i da se svima osigura pristojan prihod nakon prestanka aktivnosti.