IMENOVANJA STEČAJNIH UPRAVITELJA U HRVATSKOJ

Uži je cilj ovoga rada istražiti praksu imenovanja stečajnih upravitelja nakon stupanja na snagu novog Stečajnog zakona 1. 9. 2015., a širi je cilj generalno analizirati način odabira stečajnih upravitelja u Hrvatskoj. Doprinos autora sastoji se u umrežavanju i povezivanju javno objavljenih baza podataka o imenovanjima stečajnih upravitelja (E-oglasna ploča), blokadama dužnika u Hrvatskoj (Fina) i nazivima i OIB-ima subjekata (Državni zavod za statistiku), te u primjeni etabliranih znanstvenih metoda u statističkoj analizi izvedenog uzorka. Korištene su parametarske (ANOVA, Leveneov test te Brown i Forsythe-ov test) i neparametarske (Kruskal-Wallis i Medijan-test) metode za testiranje hipoteze homogenosti varijanci. Rezultati pokazuju da se smije odbaciti hipoteza o podjednakim iznosima imovine kod onih stečajeva koji se upraviteljima dodjeljuju nasumično i onih koje suci upraviteljima dodjeljuju privilegiranim odabirom. Na stečajeve kod kojih dužnik ima natprosječno više imovine upravitelji se u pravilu imenuju privilegiranim odabirom (nenasumično). Nadalje, 14% svih imenovanja nije izvršeno potpuno nasumično te pojedini sudovi i po trostruko češće imenuju upravitelje privilegiranim odabirom nego što to čine na ostalim sudovima. Upravitelji su i dalje nejednako opterećeni: jedna desetina upravitelja imenovana je na skoro polovinu predmeta, a ostalih devet desetina vodi drugu polovinu stečajeva. Velik dio stečajnih upravitelja koji su prije novog Stečajnog zakona bili najčešće imenovani i dalje biva najčešće imenovanima. Kod nasumičnih imenovanja također postoji izrazita disproporcija te je samo dvojici upravitelja dodijeljeno 15% od svih nasumično dodijeljenih predmeta, a na ostalih 99% raspodijeljeno je preostalih 85% stečajeva. Sveukupno, preporučuje se revidirati praksu imenovanja stečajnih upravitelja te profesionalizirati ovaj poziv u kontekstu snažnijeg usmjeravanja sustava prema restrukturiranju dužnika.