ORGANIZACIJSKA INTELIGENCIJA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Organizacijska inteligencija odnosi se na sposobnost organizacije da svoje zaposlenike i članove usmjeri zajedničkoj svrsi, te potakne razmjenu i dijeljenje resursa, ideja i informacija na svim razinama, s namjerom pametne integracije raspoloživih resursa, a u funkciji kreiranja proizvoda/usluga i povećanja konkurentskih sposobnosti s obzirom na okolinu u kojoj djeluje. U skladu s tim u ovome radu teorijski i praktično istražuje se koncept organizacijske inteligencije. Postavljena hipoteza o povezanosti organizacijske inteligencije i konkurentske sposobnosti dokazuje se uporabom brojnih znanstvenih metoda od kojih se izdvajaju metoda anketiranja (N=151) i metode deskriptivne i inferencijalne statistike. Glavni je nalaz ovoga rada da između organizacijske inteligencije i konkurentske snage organizacije postoji statistički značajna pozitivna povezanost (r = 0.63, p <0.01). U gotovo svim dimenzijama organizacijske inteligencije male i srednje velike organizacije postižu bolje rezultate od velikih organizacija, dok organizacije u privatnom vlasništvu ostvaruju bolje rezultate od organizacija koje se nalaze u javnom vlasništvu.