RAZVITAK HRVATSKE U UVJETIMA UNUTRAŠNJE I VANJSKE NERAVNOTEŽE

Dijagnoza stanja hrvatskog gospodarstva (zadnjih 7 godina 2008. – 2014.) vezana je na unutrašnju neravnotežu koju najbolje oslikava stanje recesije (a nikako inflacija) i vanjsku neravnotežu koju najbolje oslikava deficit tekućeg računa platne bilance (a nikako suficit), a to znači pojavu opće ekonomske neravnoteže što oslikava nezaposlenost i smanjen (usporen) rast proizvodnje i BDP-a. Nema stabilne unutrašnje ravnoteže uz visoku vanjsku neravnotežu. Stoga sve mjere ekonomske politike treba usmjeriti na problem vanjske neravnoteže a to znači stimulirati izvoz svim mogućim sredstvima i instrumentima (deprecijacija, ne i devalvacija, smanjenje apsorpcije, reprogramiranje i otpis dugova i dr.), uz podršku restrukturiranju nizom mjera, s osobitom zadaćom da se poveća konkurentnost i provodi aktivna politika tržišta i cijena putem smanjenja apsorpcije. U takvom okruženju izvoz, koji je po definiciji što se ekonomije tiče, važan segment finalne proizvodnje, kao i agregatne potražnje i potrošnje, djeluje upravo onako kako ekonomska struka nalaže, a to znači da ima protuciklično ili proturecesijsko djelovanje. Koristeći brojne sekundarne izvore, u radu se koriste i razne znanstvene metode kao što su, metoda apstrakcije, indukcije, dedukcije, analize, sinteze, generalizacije, deskripcije i dr. Sadašnju ekonomsku politiku nužno je promijeniti a to konkretno znači monetarnu politiku realnom deprecijacijom domaće valute uskladiti i sinkronizirati s fi skalnom politikom tj. sa smanjivanjem apsorpcije, koje zajedno u kombinaciji deprecijacije i smanjenje apsorpcije kao i reprogramiranja dugova, postaju efikasno oružje za postizanje unutrašnje i vanjske ravnoteže. Povezivanje finalne potrošnje i finalne proizvodnje zadatak je ekonomske politike koja mora stvarati preduvjete za razvoj domaće proizvodnje čiji troškovi moraju biti prilagođeni cijeni koja se formira na svjetskom tržištu. To je put da se iskoristi izvozna (integrirajuća) razvojna osnova vezana na finalnu proizvodnju i finalnu potrošnju i da se prevladaju nepovezanosti ukupne potrošnje i domaće agregatne proizvodnje.